BIBLIJSKA PORUKA DANA

BEZGRJEŠNO SRCE MARIJINO

     Subota, 12. lipnja 2010.

Lk 2,41-51

41Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. 42Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. 43Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. 44Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. 45I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. 46Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. 47Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. 48Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili." 49A on im reče: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" 50Oni ne razumješe riječi koju im reče. 51I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

BEZGRJEŠO SRCE MARIJINO

Jučer smo slavili Presveto Srce Isusovo, ili njegovo božansko Srce. Danas slavimo Srce njegove Majke - njezino bezgrješno srce, prečisto. Današnja je svetkovina samo jeka - eho jučerašnjega. Oba su srca probodena: Isus u Getsemaniju: "Oče, budi volja tvoja!", a Marija anđelu: "Neka mi bude po tvojoj riječi!" Ta dva srca, tako draga svakome vjerniku-katoliku, ta dva srca koja kucaju za čovječanstvo, za ljude.

Otvorimo li Novi zavjet, naići ćemo upravo kod evanđelista Luke nekoliko puta spomen na Marijino srce. Za anđelova navještaja ona je razmišljala u sebi, svome srcu, što bi taj pozdrav značio. Potom se dvaput govori kako je ona sve pohranjivala u svome srcu - sve riječi, i događaje, kako je u svome srcu bila nešto kao živo pamćenje, sjećanje. I onda Šimunovo proroštvo o maču koji će probosti njezino majčinsko srce zbog njezina Sina. Ispunilo se to pod križem.

Imajmo jedno na umu: Onodobno ne bijaše bilježnica ni olovaka kao danas, ne bijaše papira, nego se učilo redovito napamet, naizust. Učilo se i pamtilo srcem. Tako je Marija svojim srcem i u svome srcu pohranjivala kao u riznicu sve što je bilo vezano uz Isusa, navještaj, rođenje, djetinjstvo. To bijaše blago, i vjerojatno su oni koji su s Marijom živjeli, bilježili ono što je ona govorila, tako da je od usmene predaje postala vremenom i pisana predaja koju je onda sveti Luka utkao u svoje Evanđelje. Sv. Augustin je rekao kako je Marija prije začela srcem, a tek onda tijelom. Najprije je u srcu pristala, a onda se dogodilo u tijelu utjelovljenje.

Posveta Marijinu Bezgrješnom Srcu usko je vezana uz Marijina ukazanja u Fatimi. Ondje je Marija višekratno govorila o molitvi krunice, o posveti njezinu Srcu, a na kraju je kazala kako će njezino Bezgrješno Srce trijumfirati. Već za prvoga ukazanja pitala je Gospa djecu, žele lil se predati i posvetiti Bogu kao okajnica za mnoge grijehe kojima se Božja svemoć vrijeđa, te kao zadovoljštinu za psovke, kletve i proklinjanja te ostale uvrjede koje se nanose Bezgrješnom, Neokaljanom Srcu Marijinu. U jednom viđenju vide djeca Marijino srce okrunjeno trnjem, a u trećem ukazanju govori se o pobožnosti i posveti njezinom Bezgrješnom Srcu. Ovdje je Marijino Srce gotovo nešto kao sredstvo i instrument spasenja.

Isus ne pobjeđuje s mačem u ruci, kao silnici ove zemlje, nego s mačem u srcu. Isto tako i njegova Majka: Ona je pobjednica s mačem u srcu, ljubavlju. U kršćanstvu srce je bitno. Jer kršćanstvo je u biti ljubav, naš Bog je ljubav, Isus je utjelovljena ljubav. To je i Majka Marija.

Znamo što je srce u našem životu. Prenijeti se to može i na Marijino srce koje kuca za svijet. Ona ljubi jer je Majka svih ljudi. Srce je najtankoćutniji organ kojim se ćuti radost i bol, ljubav i patnja, žrtva i predanje. Bez Marije i Marijina Srca naša Crkva postaje Crkva muškaraca, činovnika, službenika, bez srca i duše, muška, ona koja planira, koja se otuđuje od čovjeka. Gdje su muškarci, tu je uvijek polemika, kritika, gorčina, nema radosti, smijeha ni humora, sve je dosadno, i ljudi bježe od takve Crkve. A gdje je Marija, onamo se ide, hodočasti, hrli. Pa to vidimo svakodnevno ovdje u Međugorju.

Na križu je Isus dao Crkvi Mariju, s Marijom svoje srce. Povjerio je apostolima, i apostole njoj, a njezino srce daje toplinu, nježnost, svjetlo. Njezin plašt prekriva sve. Crkva je bila u njezinu srcu i prije nego su apostoli postavljeni u svoju apostolsku službu. Za Ivana se veli u Ivanovu Evanđelju kako je od onoga trenutka "učenik uze k sebi"! Ne u svoju kuću, ne u svoju skrb, nego radije recimo: "U svoje srce, privinu je k svome sinovskome srcu". Učinila je to i Marija s Ivanom: "Stavila ga u svoje srce koje je odsada kucalo samo za djelo njezina Sina - Isusa Krista." Učinimo to i mi s Marijom u ovom trenutku...

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

10. tjedan kroz godinu

     Subota, 12. lipnja 2010.

Mt 5,33-37

33"Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. 34A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. 35Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! 36Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. 37Vaša riječ neka bude: 'Da, da, - ne, ne!' Što je više od toga, od Zloga je."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

DA - DA, NE - NE

Mt 5, 33-37

Što znači zaklinjati se? Znači uzimati Boga kao svjedoka, Boga za svjedoka za neku vlastitu tvrdnju. Bog kao jamac moje, naše riječi. Bog kao jamac obećanja. Kao primjerice, kod zavjeta. Veoma riskantna i opasna stvar. Smije li se to uopće činiti? Starima je - poglavito na Sinaju - jednom zauvijek kazano kako ne smiju uzimati Boga za neku krivu riječ i krivokletstvo, pa bila riječ o običnom izričaju ili pak obećanju. Kako pak Židovima nije bilo dopušteno uzimati Božje ime, izgovarati ime svoga Boga, onda su nastojali zaobići cijelu stvar opisnim riječima, zaklinjući se glavom i sl. U svakoj od tih prilika čovjek nudi Bogu nešto što mu ne pripada, s čime ne može raspolagati. Ne može on raspolagati ni nad svojim životom, a pogotovo ne nad Bogom. Za Isusova pak učenika normalno je stanje istine, istinitosti i istinoljubivosti, a ne laži i prijetvornosti. Zaklinjući se Bogom čovjek želi druge Božjim imenom zastrašiti. Bog kao sredstvo zastrašivanja drugih! Strašna i pomisao. Jer zakletvom se ulijeva drugome strahopoštovanje.

Svaka Isusova riječ iz Govora na gori kadra je srušiti cijeli jedan svijet sudova, predrasuda, uhodanih navika, stvoriti novi svijet, samo kad bismo ih shvatili i živjeli doslovce. Tako to bijaše neki dan u pitanjima 'oko za oko, zub za zub', u pitanjima ubojstva, osvete, srdžbe, gnjeva, čuli smo jučer istu prevratničku misao i spram preljuba, požude, čovjekova srca, a danas slušamo Isusovu riječ u pitanjima istinitosti čovjekovih riječi, pitanje laži i istine u životu. Sama riječ zakletve zapravo je obezvrjeđivanje riječi kao takve, ona je obezvrjeđivanje i samoga Boga.

Kamo god se okrenemo, posvuda imamo praksu zakletve. Od predsjednika države do običnoga vojnika ili crkvenoga službenika koji priseže na oltaru na Bibliju ili križ. Čovjek priziva Božje ime kao svjedoka za istinitost vlastitih riječi. Prema Isusovu poimanju,dokle god se ljude prisiljava na zakletvu - i u Crkvi  i državi i društvu - dotle se pretpostavlja kod ljudi nevjera, izdaja, pronevjera kao nešto normalno. Stoga se pitamo: Moramo li to mi ljudi živjeti svoj svagdan u laži i s laži, nije li laž nešto kao opći potop u ovome svijetu? To je istinski problem našega života. Znamo za mimikriju, pretvaranje u životinjskom svijetu, za lažno predstavljanje. Pa i pas, čovjekova najvjernija domaća životinja, koja se s čovjekom druži već 15 tisuća godina, zna se pretvarati. Oko sebe imamo prave vještake, virtuoze u lažima (posebice političari prije izbora), u pretvaranju i u laganju. A Isus bi htio cijeli svijet obvezati na istinu, na govorenje istine. Bez prizivanja Boga kao svjedoka.

Stvarno, čovjek može s laži daleko dogurati u životu, postići karijeru, ali nikada ne će doprijeti do samoga sebe. I to je pravi problem laži i zakletve. Laganjem i pretvaranjem čovjek kuša ponuditi stvarnosti oko sebe nešto što nemamo, što nije dio našega bića, dakle, nešto fiktivno. I najgore je živjeti u životnoj laži, prijevari i obmani spram samoga sebe. Zvijeri se znaju pretvarati ali samo svojim tijelom, one zavaravaju protivnike skrivanjem, mimikrijom, dok čovjek laže i tijelom i svojom nutrinom. Ponekad je u čovjeka govor tijela do te mjere izvještačen, da se uopće ne primijeti prijetvornost i laž iza toga.

Moramo se odlučivati i birati između povjerenja u Boga i straha od čovjeka. To je u konačnici taj izbor između istine i laži. Čovjek mora živjeti u skladu sa sobom, s istinom vlastitoga života, s Božjom slikom u sebi. Danas se na sve strane govori o transparentnosti. Sve mora biti razvidno, transparentno, jasno, pred očima javnosti. Poglavito pak prije izbora ali i nakon izbora. Koliko se samo laži prosipa za svakih izbora!

Kako čovjek može obećati kad ne zna za svoje sada, svoje sutra, svoju budućnost? On nije gospodar svoje budućnosti, on ne zna što će s njime biti, on ne može pripisivati sebi nekakve božanske atribute. I ne može biti Bog jamac naših promašaja ili krivih poteza. Stoga je u Isusovu poimanju zakletva uvijek preuzetnost s naše strane. Ono što Bog govori govori za sadašnje vrijeme, treba u ovome trenutku istinski, punim životom živjeti.

U Isusovu poimanju život bi morao biti krajnje jednostavan. Da naše ‘da’ bude istinski ‘da’ i naše ‘ne’ bude stvarno ‘ne’. Morali bismo se potruditi da nam drugi vjeruje, da nas prihvaća, da budemo ono što jesmo. Bez ikakva retuširanja. Mi obično volimo retuširati i sebe i stvarnost oko sebe. Moramo se odlučiti, između straha od ljudi ili pak povjerenja u Boga. To je kao izbor između laži i istine.

Sve što Isus govori u Govoru na gori veoma se lako razumije s motrišta malenih, neznatnih, potrebitih, siromašnih, prezrenih. Za te i takve ove su Isusove riječi melem na ranu, oslobođenje, podizanje, ohrabrenje. One izmiču onima gore temelje laži, korupcije, nasilja, prijetvornosti. Marija je pjevala: Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne! To je i poruka Govora na gori...